Do sredine septembra 1870, kada je Senat potvrdio pravila o dužnostima kapetana, mjesnih školskih nadzornika i učitelja, obaveza pohađanja škole nije se pominjala. Nepunu godinu dana ranije Praviteljstvujušči Senat se samo malo čudio Crmničanima što ne daju djecu u škole čiji su im učitelji plaćeni. Najzad je vojvodi i kapetanima pisano: ”da date naredbu svakom ko može i želi da svoje dijete nauči neka ga šalje u školu”. Pravila su propisivala da su roditelji, odnosno njihovi zamjenici, dužni da šalju u školu za nju sposobnu i upisanu djecu. Inače, kapetan je, poslije predhodne opomene, kažnjavao roditelje, odnosno njihove zamjenike, novčanom kaznom postupno (sa 1, 2 i 5 talira globe), a četvrti put sa 5 dana zatvora.

Za dječije izostanke u toku godine kapetan je kažnjavao roditelje, odnosno njihove zamjenike, poslije opomene, takođe novčanom kaznom postupno (cvancikom, forintom i sa dva forinta), a četvrti put sa dva dana zatvora. O kaznama je i u jednom i u drugom slučaju javljano glavnom školskom nadzoriku. Ovako naplaćivani novac je korišćen za kupovanje knjiga i školskog pribora siromašnim učenicima. Potom su Pravila propisivala da su “svi imućniji roditelji dužni da šalju u školu svoju odraslu mušku djecu počinjući sa 7. pa do 12. godine”, a “siromašnim roditeljima ostavljeno je na volju, da šalju svoju djecu u školu ako hoće”. Na volju je ostavljeno i roditeljima ženske djece da li će ih slati u školu. Željeno je da se i ona, prema domaćim mogućnostima, koriste ovim “blagodetima ustanovama”. Prve godine se za pohađanje škole za svako dijete plaćala po 1 forinta godišnje, za potrebe škole, ali se kasnije, i od nje odustalo.

Za vrijeme školskog raspusta učitelj, kapetan i mjesni školski nadzornik popisivali su svu za školu doraslu djecu i o njihovom broju obavještavali glavnog školskog nadzornika radi nabavke potrebnih knjiga i drugog. Kapetan i mjesni školski nadzornik objavljivali su narodu sve naredbe koje su se ticale škole i pohađanja djece.

Školske 1878 / 1879. i 1879 / 1880. radila je samo ženska Osnovna škola na Cetinju.

Od 1880 / 1881. do 1884 / 1885. školske godine radile su dvije škole, na Cetinju i u Podgorici, a od 1885 / 1886. do 1887 / 1888. radile su tri, na Cetinju, u Podgorici i u Nikšiću. Školske 1888 / 1889. do 1900 / 1901. postojale su četiri škole (na Cetinju, u Podgorici, Nikšiću i Baru), s tim što je od školske 1890 / 1891. do 1900 / 1901. ženska Osnovna škola u Podgorici bila privatna.

Školske 1901 / 1902. radile su 4 državne škole (na Cetinju, u Podgorici, Nikšiću i Baru), a 1902 / 1903. bilo ih je pet – pored četiri ranije, još jedna na Rijeci Crnojevića. Zahtjev da se 1902. godine otvori ženska škola u Kolašinu nije mogao biti ostvaren.

Školske 1907 / 1908. otvoreno je žensko odjeljenje u Ulcinju. Odbor škole u Šavniku tražio je 1907. godine učiteljicu za rad sa ženskom djecom, ali se ne vidi da je u školi radilo takvo odjeljenje. Trebalo je da se školske 1908 / 1909. u Andrijevici otvori žensko odjeljenje, jer je veliki broj djece bio prijavljen. Ima pomena da je ono radilo dvije godine kasnije. Predlagalo se 1909. godine da IV razred škole u Nikšiću sačuvaju do tada dva posebna odjeljenja, muško i žensko.

Školske 1910 / 1911. i 1911 / 1912. radilo je 7 ženskih osnovnih škola: u Baru (3 razreda), u Ulcinju (4 razreda), na Cetinju (4 razreda), u Andrijevici (2 razreda), u Kolašinu (4 razreda), u Podgorici (3 odnosno 4 razreda) i u Nikšiću (3 odnosno 4 razreda). Na kraju školske 1914 / 1915. bilo ih je pet: na Cetinju, u Podgorici, Nikšiću, i Pljevljima sa po 4, i u Rožaju sa 2 razreda.

Poznato je da je u Crnoj Gori, prije osnivanja državnih škola, u ponekom mjestu bilo mogućnosti da djeca, svakako imućnih roditelja, stiču osnove pismenosti kod privatnog učitelja, koga je i selo moglo izdržavati (na primjer, u G. Ceklinu). Poslije otvaranja većeg broja škola 1863. i 1870. godine na pomen privatne nastave nailazimo tek u Zakonu o opštoj školskoj dužnosti iz 1878. godine. U njemu je rečeno da je privatna obuka dopuštena, ali se učenik na kraju godine mora podvrći javnom ispitu iz predmeta tog razreda.

Mogle su postojati i privatne škole pod uslovom da u svemu odgovaraju važećim školskim propisima i da budu priznate od državne vlasti. Privatna obuka pod označenim uslovima bila je dovoljna pojedincima i po Zakonu za Osnovne škole iz 1884. godine. Pored šest privatnih škola čiji je rad odobrilo Ministarstvo prosvjete (Karuč, Dupilo, Sotonići, Man. Kosijerevo, Tepci i Polja), u proljeće 1889. bilo je i onih koji su radili bez dozvole. Zbog toga se od okružnih i plemenskih kapetana tražilo da se učitelji takvih škola prijave Ministarstvu prosvjete sa molbom za držanje takve škole i detaljnim nastavnim planom rada eventualnog odobrenja.

Poslije ispita školske 1897 / 1898. godine na Čevu je po odobrenju Glavnog Školskog Nadzorništva osnovana privatna škola koju je pohađalo 12 posjetilaca (preraslih za osnovnu školu). U Nikšiću su učitelji za vrijeme ljetnog raspusta držali kurs za đake osnovne škole (uz mjesečnu naplatu od 3 forinta po pojedincu).

I Zakon o narodnim školama iz 1907. godine dopuštao je otvaranje privatnih škola, koje su mogle da izdržavaju opštine, pojedina lica ili udruženja. Privatne škole su morale biti u svemu uređene kao državne. I u njima su držani ispiti pod predsjedništvom školskog nadzornika, čiji je potpis trebalo da se nalazi i na svjedočanstvima učenika ovih škola. Učenici su se mogli privatno pripremati za polaganje ovih ispita u državnoj školi na kraju školske godine.

I kasnije je bilo privatnih škola čiji rad nije bio odobren, na primjer u Dobrilovini 1912. godine. Ni 1914. godine. nije bilo isključeno otvaranje privatnih škola i pripravnih razreda na osnovu obrazloženja školskog nadzornika. Uslovi školovanja u Crnoj Gori nametali su potrebu da se dopusti i ovakva mogućnost učenja.